Jagode ili jagode?

Dečki! Nije li lijepo piti čaj s džemom od jagoda i uživati ​​u velikom i aromatičnom voću koje nazivamo jagodama? Jeste li znali da se plodovi koje smo nekada nazivali jagodama zapravo nazivaju vrtnim jagodama?

Divlje jagode su najčešće. Navikli smo je sakupljati na rubovima šume. To je zeljasta biljka sa uspravnim stabljikom, gusto puglasta dlakavim dlanovima, s jajolik-rombičnim, krupno nazubljenim lišćem na dugim peteljkama, s dugim korijenom iz kojeg se pružaju puzajući, ukorijenjeni izdanci. Cvjetovi jagode su dvospolni, bijeli u cvjetnocvetnoj cvasti. Plodovi su duguljasti, jajoliki, stožasti, svijetlo crveni, lažni, na površini nose brojni suhi akni. Cvjeta u svibnju-lipnju. Plodovi sazrijevaju u lipnju-srpnju.

Jagoda, ili mošusna jagoda, dobila je ime po specifičnoj aromi. Počeli su ga zvati jagodama zbog oblika bobica, nalik malim kvržicama. Divlja jagoda raste u južnim regijama Rusije, Ukrajine, Kazahstana i srednje Azije. U prirodi je dvoslojna biljka: muški i ženski cvjetovi nalaze se na različitim grmovima, a bobice se formiraju samo na ženskim primjercima. Za razliku od vrtne jagode, ima svijetlozelene, snažno valovite listove, a cvjetne stabljike rastu iznad lišća. Bobice jagoda su mnogo manje od bobica vrtnih jagoda, ali nešto veće od onih šumskih jagoda. Oni su slatki, s jakom aromom i mogu biti crveni, ružičasti, pa čak i ljubičasti..

Prvi put jagode su uvedene u kulturu u Francuskoj u XIV stoljeću i uzgajane su samo kao ukrasna biljka. U 15. - 16. stoljeću počeo se uzgajati u vrtovima i parkovima u Europi. A dva stoljeća kasnije pojavila se ta biljka koja se sada uzgaja u našim vrtovima, a naziva se jagoda..

Formiranje vrtne jagode na koju smo navikli odvijalo se u Francuskoj u 17. stoljeću. Virginija je bila prva koja je u Ameriku dovedena iz Amerike iz države Virginija, koja je posađena u Versaillesu. Velika je biljka sa slatkim i kiselim, mirisnim grimiznim bobicama. Bile su jedan i pol do dva puta veće od divljih jagoda, ali ne tako ukusne. Čileanske jagode došle su u Europu tek početkom 18. stoljeća. Doveo ga je francuski časnik Amede Frezier, na vojnu misiju u Čileu. Skrenuo je pažnju na neobičnu vrstu jagoda, koju su uzgajali lokalni seljaci. Biljka je imala zaobljene listove i velike bobice, veličine oraha ili malo pileće jaje, s moćnim mladicama. No, okus bobica bio je gori od onog od običnih divljih jagoda. Amede Frezier poklonio ju je Kraljevskim botaničkim vrtovima u Parizu. Odatle je čileanska jagoda došla do francuskog botaničara Antoina Duchennea, koji se u to vrijeme smatrao vodećim poznavateljem roda Fragaria u cijeloj Europi. Uz jagode Virginije posađene su grmlje čileanske jagode. Pretpostavlja se da je došlo do slučajnog oprašivanja i nastao je hibrid koji se kasnije zvao vrtna jagoda, odnosno jagoda od ananasa. Prva koja je stekla popularnost velika je plodna engleska sorta `Victoria`, nazvana po engleskoj kraljici.

Kultura jagoda dovedena je u Rusiju krajem 17. stoljeća i zasađena u vrtu cara Alekseja Mihajloviča u Izmailovu u blizini Moskve. U jednoj drevnoj medicinskoj knjizi zapisano je: "Voda iz divljih jagoda je ujutro ugodna prema zaključku, a navečer se obično miješa s pijenjem, a dišne ​​se vene otvaraju, a srce jača i daje snagu." Njegovi plodovi sadrže tvari korisne za ljudsko tijelo: vitamin C, karoten, esencijalna ulja i elemente u tragovima: bakar, mangan, krom, kiseline (jabučna, limunska, salicilna), tanini. Posebno puno željeza, koje se nalazi u sjemenkama. Listovi biljke bogati su vitaminom C, taninima. Iz njih se prave sve vrste ljekovitih infuzija i dekocija..